Nikada nisam vjerovala u lijepa lica s naslovnica časopisa, u čudotvorne kreme i preparate, u sprave kojima u tjedan dana gubiš brojne kilograme. Sve reklame, bez obzira koje vrste bile, uvijek sam držala smiješnima i potpuno prozirnima. Naime, nikada mi nije bilo jasno kako bi bilo moguće da bilo koji razuman čovjek povjeruje da je baš pivo koje se reklamira te večeri prije početka utakmice daleko najkvalitetnije od svih ostalih vrsta piva ili da baš i jedino određeni deterdžent daje savršenu bjelinu rublja. O reklamama koje reklamiraju preparativnu, dekorativnu kozmetiku, uloške ili razne banke i osiguravajuće kuće neću ni pisati. Sve to uvijek sam svrstavala u jedan te isti koš, koš gluposti i što bržeg ostvarenja profita. Nasjesti na slike savršenstva koje nas svakodnevno zaskaču gotovo iz svakog kuta držala sam glupošću lakomislenih ljudi. Nikada, ni u najgorem snu, nisam sanjala da ću upravo zbog reklame biti ostavljena, napuštena, zaboravljena od čovjeka kojemu sam dala najbolje godine svoje mladosti. Sve čega sam se zgražala, zakucalo mi je na prozor života kada sam se najmanje nadala.
Sjedim u frizerskom salonu. Mlada frizerka pokazuje mi razne nijanse iz palete boja za novu, nadolazeću sezonu.
– Gospođo Ivona, sigurna sam da bi kombinacija ovih dviju nijansi izvrsno pristajala vašem izduženom licu – frizerka mi prstom pokazuje boje koje mi planira nanijeti na kosu. Trenutak gledam u te boje, a trenutak u nju. Mlađa je od mene barem petnaest godina. Cvrkutavim glasom govori o kvaliteti boja, o novim trendovima, o načinu na koji mi planira promijeniti izgled frizure. Slušam je tek jednim uhom. Ona je za mene gotovo dijete i nikako ne mogu shvatiti kako bi ona, koja me u životu vidi po drugi puta, bolje mogla znati što meni više odgovara od mene same. Naravno, ne mislim da sam stručnjak kada su u pitanju frizerski trendovi, niti da se u kosu razumijem bolje od nje, ali nekako sam uvijek vjerovala da svaka žena najbolje zna što joj dobro pristaje, što joj se sviđa ili ne, u čemu djeluje privlačno, a u čemu se osjeća udobno. Sve se promijenilo: život, ljudi, a posebno mlade generacije muškaraca i žena koji žurnim koracima grabe naprijed gazeći preko nas srednjih generacija. Za njih je reklama zakon, broj jedan, njihovo zlatno tele. Promoviranje samih sebe, isticanje vlastitog ja i osobne stručnosti uzdignuto je na najviši pijedestal. Grozim se svega toga, svih tih ljudi, svega ovog ludoga, sumanutog vremena i svijeta koji trčeći ne vidi ni lijevo, ni desno, ni unatrag, već samo ravno ispred sebe.
– Što vi mislite? – čujem ponovno frizerku koja želi čuti moj odgovor kako bi mogla započeti s poslom.
– Hvala vam lijepa na savjetu, predomislila sam se. Ne želim obojiti kosu, niti je želim skratiti, niti želim bilo kakve promjene na izgledu. Takva sam kakva sam – spoznaja je glasno viknula iz mene. Ustala sam s frizerskog stolca, skinula ogrtač kojim me frizerka zaogrnula, vratila joj ga, zahvalila na savjetima, tutnula joj u ruku pristojnu napojnicu, a potom s osmijehom na licu napustila salon. Napokon sam se osjetila slobodnom.
Udala sam se za svog princa. Samir je bio divan mladić. Zajedno smo studirali, družili se, zavoljeli i sklopili brak kao krunu naše ljubavi. Dobili smo kći, a potom sina. Oboje smo imali pristojne poslove s lijepim primanjima, u početku živjeli kod mojih roditelja, štedjeli, polako se kućili, gradili vlastito gnijezdo. Kad smo se za proslavu desete godišnjice braka uselili u vlastitu kuću, bio nam je to najbolji mogući poklon. Djeca su bila zdrava, poslušna, karijere nam bile u usponu, a mi se izvrsno slagali. Imali smo sve preduvjete za sretan život.
Sve je počelo kad je jedne večeri Samir došao kući, a na košulji su mu se vidjeli tragovi ženskog ruža.
– Tko te je to ljubio? – dobacila sam onako, više u šali nego što sam vjerovala da se dogodilo nešto ozbiljno.
– Tko bi me ljubio? Ne razumijem kakve gluposti govoriš. Ti i tvoje izmišljotine – odbrusio je nevoljko.
– Stvarno ne bih mogla odgovoriti na tvoje pitanje. Želim od tebe čuti, tko te ljubio? – nastavila sam.
– Ivona, ideš mi na živce. U zadnje vrijeme stalno izmišljaš neke urote protiv sebe. Ne znam što je s tobom. Možda su tvoje stare kolegice s kojima radiš u uredu glavni uzrok tome? Sve kod kuće imaju problema s muževima, pa i u tebe ulijevaju nepovjerenje nastavio je takvim tonom od kojeg mi se digla kosa na glavi. Ako do tada i nisam ozbiljno posumnjala u tragove ruža na njegovoj košulji, ton kojim mi se obraćao jasno je davao do znanja da se osjeća krivim. Odbacio je računalo kao da odbacuje vrećicu vate kojoj se ne može ništa dogoditi.
– Računalo nije krivo što se osjećaš krivcem. Zadnji puta te pitam, tko te ljubio? Radije dobro razmisli kakav ćeš mi odgovor dati. O tvome odgovoru ovisit će ostatak naše budućnosti. Odrasla sam žena, shvaćam situacije svojih kolegica, ali ne dopuštam i nikada nisam dopustila da njihovi problemi imaju bilo kakvog utjecaja na nas – ženska intuicija govorila mi je da se stvarno događa nešto što nikako ne želim iskusiti u životu.
– Imao sam užasan dan na poslu. Možemo li ovu glupu raspravu odgoditi za neki drugi dan kada ću se bolje osjećati? Večeras nemam snage uvjeravati te kakav sam suprug. Osim toga, umoran sam od sumnji.
Tragovi ruža na njegovoj košulji
Sve u meni je kuhalo. Njegova mrzovolja govorila mi je da nešto ne ide kako je planirao i želio.
– Ovo nije glupa rasprava. Želim odmah odgovor! Varaš li me ili ne? Odgovor je vrlo kratak i jasan. I, tko te danas ljubio? – povisila sam ton onako kako to nikada nisam činila. Zaprepastio se, nenaviknut na takav izričaj.
– Ne varam te. Nitko me, osim tebe jutros, nije ljubio – odbrusio je, spustio pogled i krenuo prema kupaonici. Gledala sam za njim. U tom su se trenutku srušili svi moji snovi, sva uvjerenja o sretnom bračnom životu. Bilo je više nego očito da mi laže. Kad čovjek doživi jedan takav trenutak osjeća se kao da je odjednom bačen na neki nepoznati planet, neko mjesto gdje je sve ogoljeno, ali istinito u svoj svojoj surovosti. Duboko sam udahnula.
– Stani, nemoj učiniti više ni jednog koraka. Skini svoju košulju, pogledaj je, a onda razmisli zašto sam te pitala tko te je ljubio. Nikada ne ljubim kragnu tvoje košulje, znaš, ja ih perem – vrisnula sam kao da me zmija ugrizla.
Samir se ukopao na mjestu. Vidjela sam kako mu ramena podrhtavaju. Znao je, uhvaćen je u pogrešnim koracima. Znala sam da smišlja novu taktiku obrane, neku novu besmislenu laž u koju ne bi povjerovalo ni malo dijete.
– Što čekaš? Hoćeš li napokon skinuti tu prokletu košulju i uvjeriti se u tragove vlastitog zločina? – viknula sam. Umjesto odgovora, počeo je skidati košulju. Poput puža otkopčavao je dugme po dugme. Kad ju je skinuo, odmah je pogledao točno na mjesto gdje su se nalazili tragovi nečijih usana i bacio je meni tik pred noge. Taj njegov potez me izbezumio. Dohvatila sam košulju, zgužvala je i pljusnula mu je ravno u lice.
– Prokletniče! Kako se samo usuduješ? Gubi se van iz kuće. Ovdje nisu dobrodošli lažovi, ni prevaranti. Izvana gladac, a iznutra jadac, eto, to si ti – bila sam doslovno izvan sebe od ljutnje, ali i očaja zbog svega što se događa. Odjednom je nestao moj dobar suprug, dobar otac naše djece, a ispred mene je stajao oholi stranac.
– Samo ti upiri prstom u mene. Nazivaj me kako god želiš. Ne marim za tvoje komentare. Da si više držala do sebe kao do žene, možda nikada ne bih tražio da me druga ljubi – rekao je cinički, odmjeravajući me od glave do pete. Činjenica da ni ne poriče prijevaru, nego mene još za sve optužuje, dodatno me ubola u srce. Da se nisam ukopala na mjestu od silnog zaprepaštenja, sigurno bih skočila na njega, srušila ga na parket i izgrebla po licu poput divlje mačke. Željela sam se pomaknuti s mjesta, izudarati ga na mrtvo ime, ali uzalud. Tijelo, udovi kao da su mi se paralizirali. Nepomično sam stajala i promatrala strašno čudovište ispred sebe. U tom trenutku s rukometnog treninga vratila se naša kći. Pozdravila nas je, a kad je shvatila da ne reagiramo, ponovila je pozdrav. I dalje smo oboje šutjeli. Ono što se odigralo između nas prije nekoliko trenutaka bilo je strašno.
– Halo, spremate li se vas dvoje u spavaću sobu pa sam vas ja prekinula? Dragi moji, trebali biste biti pozorniji, ipak vi imate tinejdžericu i malenog sina koji žive u kući. Svlačenje bi trebali ostaviti za vašu spavaću sobu. I svi još kažu da smo mi mlade generacije prosti i mislimo samo na jedno – nasmijala se naša trinaestogodišnjakinja.
– Idi u svoju sobu. Tata i ja imamo ozbiljan razgovor – nastojala sam reći što sam smirenije mogla. Kći je pogledala najprije oca, a potom mene. Bilo je sasvim jasno da ne razumije ovu situaciju, ali bila sam u takvom stanju da joj ništa nisam mogla objašnjavati. Srećom, bila je poslušno dijete i otišla u sobu.
– Ja sam kriva što švrljaš sa strane? Kad me već optužuješ, bi li mi objasnio kakva bih to trebala biti kad sama, očito, ne znam – bijes koji je ključao u meni više nisam mogla suzdržavati, morala sam ga izbaciti.
– Pogledaj malo televizijske reklame ili reklame po ženskim časopisima. Trebala bi izgledati, primjerice, poput plavuše koja reklamira lak za kosu ili možda brinete koja reklamira šampon. To su samo neki primjeri. Uostalom, ti kupuješ sve te časopise – hladno mi je odbrusio.
– Ja nisam model, manekenka, niti glumica. Prošla sam četrdesetu godinu. Ne mogu izgledati poput žena koje su godinama mlađe od mene. Osim toga, one u kući imaju poslugu i sve vrijeme svijeta za same sebe.
Mrzila sam Samira iz dna duše
Kad se nakon napornog dana vratim kući s posla, ne mogu si dopustiti da imam vremena za sebe. Moram kuhati, pospremati, glačati tvoje proklete košulje. Moram biti majka, žena i djelatnica. Kad napokon dođe ponoć, ne razmišljam radi li još koji frizer, šminker ili dizajner da bi me dotjerali. Padam s nogu, jedino što želim je san. Ako ti se ne sviđa moj izgled, slobodno se preseli kod svoje mlađahne ljubavnice. Nisam se rodila da bih reklamirala lakove za kosu, šampone, donje rublje, sapune, niti bilo što drugo – procijedila sam kroz zube.
Samir me neko vrijeme promatrao. Gadio mi se njegov pogled. U sebi sam ga proklinjala, mrzila ga iz dna duše.
– Pogledaj samo te svoje obruče oko struka, zapravo se ni ne vidi da imaš struk. Noge su ti narančine kore, a grudi se opustile kao da ti je sedamdeset godina. Pogledaj se samo u zrcalo, frizuru nisi promijenila od kada te poznajem, s razlikom što ti je nekada dobro pristajala, a sada si takva prilično smiješna. Obrve si prestala čupati kad si se udala, a tamni podočnjaci čine te starijom nego što jesi – stao mi je nabrajati nedostatke.
Nikada u životu nisam osjetila toliki nalet bijesa i toliki očaj. Pljusnula sam ga svom snagom. Uzvratio mi je udarac. Nisam znala koji me udarac od ta dva više iznenadio. Bilo mi je potrebno nekoliko trenutaka dok sve shvatim.
– Izlazi van iz ove kuće. Ovdje živi pošteni svijet i nema manekenki s reklama. Gubi se, inače ću te prijaviti za obiteljsko nasilje. Samire, gubi mi se s očiju – vrisnula sam kao da me zmija ugrizla, iako mislim da bi me njezin ugriz puno manje bolio. Kao da nije bilo dosta što me varao i okrivljavao, nego se usudio i podići ruku na mene. Uputio mi je pogled pun mržnje, otišao u spavaću sobu, presvukao se, a potom napustio našu kuću.
Shvatila sam da mi nije potrebna nova frizura i pramenovi, niti bilo što drugo. Što god da stavim na sebe, uvijek ću ja biti ona ista, stara ja kao i prije promjene frizure. Uvijek sam bila uredna, čista, držala do sebe koliko god je to bilo u mojoj mogućnosti. Nisam imala vremena za svakodnevan odlazak u teretanu, niti želje za odlaske k liječnicima na liftinge, botoks, niti bilo kakve druge zahvate. S plavom ili kestenastom, dugom ili kratkom kosom, na visokim potpeticama ili u udobnim, ravnim cipelama, uvijek je to bila ona ista Ivona.
Samir mi je prilično poljuljao samopouzdanje i gotovo sam nasjela na te njegove provokacije. Ni dok sam bila mlada, nisam željela da se momci okreću za mnom i uzdišu. Ja nisam takav tip žene. Vjerujem da se vrijednost svake žene, ali i svakog muškarca, skriva u njihovoj unutrašnjosti, a ne fizičkom izgledu koji se prezentira javnosti. Dobronamjernost, sućut, prijateljska ruka uvijek spremna na pomoć, srce puno ljubavi prema svakome i svemu najvažnije su odlike svakog čovjeka. Vjerujem da je važnije ponuditi na ulici nepoznatoj starici pomoć, nego kupiti novi šešir iz najnovije proljetne kolekcije i prošetati ga špicom. To je samo moje mišljenje.
Nakon što sam izašla iz salona, šetala sam ulicama grada. Sva tuga kao da mi je odjednom nestala iz srca. Imala sam dvoje divne djece, drage roditelje koji su me podržavali, dobre prijatelje i suradnike. Oni su bili dovoljan razlog da mi se vrati osmijeh na lice. Samir se pokazao kao veliki promašaj. S time sam se pomirila, sada je još samo trebalo okrenuti novu stranicu, stranicu koja više nikada neće ni najsitnijim slovima zapisati njegovo ime.
Nekoliko dana nije dolazio kući. Djeca su shvatila da se nešto dogada. Mogla sam smisliti brojne laži, međutim znala sam da i oni trebaju znati kako stoje stvari u kući. Ponovila sam im riječi koje mi je rekao njihov otac. Poput mene, oni su također bili povrijeđeni. Zvali su ga na mobitel, ali nije im odgovarao sve dok se tjedan dana kasnije nije udostojao doći kući po svoje osobne stvari. Djeca su ga preklinjala neka nas ne ostavlja.
– Vi ste još mladi, ne znate ništa o životu. Svaki muškarac pored sebe želi imati zgodnu ženu. Žalim što se vaša majka tako zapustila. Da je više držala do sebe i dalje bismo bili sretna obitelj. Nisam ja kriv što je zaboravila da je žensko, tim je riječima djeci pravdao svoju prijevaru.
Šutjela sam dok sam ga slušala, iako se sve u meni grčilo. Naša kći ustala je iz naslonjača u kojem je sjedila, prišla mu i pljunula mu u lice. Oboje smo se šokirali. Samir je podigao ruku prema njoj, ali ja sam skočila, zadržala mu ruku i spriječila ga da je udari. Bila sam svjesna njezine pogreške, ali nisam mogla dopustiti da je fizički maltretira zato što je bila na mojoj strani.
– Mama je lijepa žena i nije zaboravila da je žensko. Sve prijateljice u školi govore mi da sam sretna što mi je mama tako naočita žena! Ne može i ne treba izgledati kao balavice od osamnaest godina. Kada bi bila takva, bila bi nakaradna. Ti si pogriješio, a sada mamu želiš optužiti što je činila sve da ugodi svima nama. Ona je divna majka kakvu bi poželjelo svako dijete, ali to se ne može reći za tebe kao za oca! Osim toga, nisi ti baš neki primjerak naočitog muškarca. Pogledaj se malo. Nizak si, ćelav, noge su ti kratke poput žapčevih bataka, još ti samo nedostaje pivska bačva. Sramim se što si mi otac po svim pitanjima. Nisi ti nikakav muškarac – rekla je s toliko prijezira u glasu da sam požalila što sam dopustila da im Samir bilo što objašnjava. Naš sin se stisnuo uz mene i bez riječi promatrao sve što se događalo ispred njega. Milovala sam mu kosu, čvrsto ga privijala uz sebe. Kad je Samir čuo sve što mu je kći imala reći, posprdno se nasmijao, odmahnuo rukom i otvorio vrata.
Mogu li vas slikati za novu reklamu?
Vidi se da te je majka dobro instruirala, prava si njezina kći. Kad već tako govoriš, neka ti majčin primjer posluži kao dobro iskustvo da i ti jednog dana ne bi bila ostavljena poput svoje majke – dobacio je za kraj.
– Bude li me muškarac koji će biti pored mene vrednovao isključivo po fizičkom izgledu, ni ne treba mi.
– Draga, smiri se. Pusti oca neka ide svojim putem, onamo gdje ga očekuje manekenka s reklame – rekla sam.
Samir više ništa nije komentirao. Nije se ispričao djeci, nije ih zagrlio, niti poljubio, nije im obećao da ih neće zaboraviti i da će oni zauvijek i bez obzira na sve biti njegova djeca. Zalupio je vratima i nestao. Nismo se poput većine parova mjesecima prepirali i navlačili, sve se odigralo zapravo u te dvije situacije. Od sretnog bračnog para više nije ostao niti običan kostur. Sve, baš sve što smo imali gotovo se doslovno raspalo u samo nekoliko dana. Istog jutra bili smo najsretniji bračni par, a te iste večeri više ništa od svega nije postojalo.
– Gospođo, oprostite, ne želim vas ometati. Mogu li vas nešto zamoliti? – iz misli o novom životu, dok sam sjedila na klupi u parku, trgnuo me nepoznati glas. Podigla sam pogled i ispred sebe ugledala muškarca. Nisam ga osobno poznavala, ali sam ga prepoznala jer se često pojavljivao u novinama, na televiziji i u javnim glasilima. Bio je naš poznati fotograf koji je svojim objektivom zabilježio lica i tijela brojnih domaćih, ali i svjetskih ljepotica. Prva pomisao opet je bila vezana uz reklame i ljepotice s reklama zbog kojih sam bila ostavljena.
– Recite, kako vam mogu pomoći? – upitala sam dok sam pomišljala kako se život još jednom poigrava sa mnom.
– Bih li vas mogao fotografirati za novu reklamnu kampanju renomirane modne kuće? Upravo sam u potrazi za lijepim, stvarnim ženama koje izgledaju zrelo i znaju se nositi sa svojim godinama objašnjavao mi je.
– Mene biste željeli fotografirati? Mene? Ovakvu sa salom oko struka, ružnom frizurom i neočupanim obrvama?
– Bio sam uvjeren da žena poput vas mora biti svjesna svoje ljepote. Nosite široku odjeću, sjedite i ne vidim baš ispod odjeće, ali onoliko koliko može procijeniti moje stručno oko, vi ste jedna od ljepših žena koje sam susreo. Želio bih načiniti nekoliko probnih snimaka. Naravno, ako mi dopustite. Kad ih izradim, javit ću vam se pa ćemo dalje razgovarati o poslu, ako ste zainteresirani – rekao je dok je u ruci držao profesionalni fotoaparat.
– Je li ovo skrivena kamera? Samir vas je poslao? Ovo je jedna u nizu njegovih igara? Sramite se! Mislila sam da ste ozbiljan fotograf i umjetnik. Vjerujte mi, neće na ovome završiti. Niste samo vi bliski medijima. Zanima me što će reći javnost kad čuje na koji način ste mi se obratili? Nikada ne bih pomislila da jedan umjetnik može pasti ovako nisko – sinulo mi je da bi sve moglo biti Samirovih ruku djelo. Doduše, nije mi bilo poznato da se njih dvojica znaju, ali iz svega što mi se dogodilo lako je zaključiti da meni puno toga nije bilo poznato.
– Ne razumijem vas. Kakva skrivena kamera? I tko je Samir? – bilo je jasno da je zbunjen.
– Poznajete li Samira M.? Nije li vas upravo on nagovorio da mi se obratite? – i sama sam se zbunila.
– Ne poznajem toga čovjeka. Nitko me nije nagovorio da vam pristupim. Zamijetio sam vas i pomislio da bismo mogli surađivati. Ako niste zainteresirani, slobodno recite – nastavio je govoriti ne ispuštajući aparat iz ruku. Promatrala sam ga, nesigurna oko načina na koji bih se trebala postaviti. Ako ga nije poslao Samir, sudjelovati u reklamnoj kampanji renomirane modne kuće bila bi više nego dobra osveta bivšem suprugu. Tako bi mogao vidjeti da me ne doživljavaju svi na njegov način. S druge strane, nisam bila uvjerena u istinitost fotografovih riječi.
– Stvarno mislite da bi se od mene mogla načiniti žena zanimljiva oku fotoaparata? – nesigurno sam pitala.
– Gospođo, imate sve što tražim da imaju žene koje će nositi odjeću i koje će je reklamirati u novom katalogu. Ne znam imate li posao ili ne, činili ste mi se prilično tužnom dok sam vas promatrao. Ako je novac u pitanju, kao što je to u današnje vrijeme kod mnogih, možda bi vam ova ponuda mogla pomoći riješiti neke probleme.
– Nije novac u pitanju, iako je vaša prosudba točna. Tužna sam. Dogodile su mi se loše stvari u životu ali nemaju veze s novcem. Prihvatim li vašu ponudu, to neće biti zbog novca. Imam posao i dobro zarađujem. Dopustite mi da kratko razmislim o vašem prijedlogu – rekla sam, uzela njegovu posjetnicu i obećala se javiti.
Zahtjev za razvod braka
Samir je podnio zahtjev za razvod braka. Posegnuo je za svim vezama koje je imao, stoga smo prilično brzo bili pozvani pred sutkinju. Svatko je od nas obrazložio svoje stavove, obavljene su sve formalnosti, a nakon toga uslijedio je i konačan razvod braka. Kuća je ostala meni, a on je dobio vikendicu na moru. Postala sam skrbnica svojoj djeci, a sutkinja je njemu odredila mjesečnu alimentaciju imajući u vidu njegova primanja. Svi koji su nas poznavali, osim mojih roditelja i prijatelja koji su znali što se dogodilo, čudili su se kad su čuli za razvod. Nisam imala volje nikome objašnjavati sve što se događalo. Najdraži ljudi bili su uz mene i to mi je bilo dovoljno.
Naravno, bila sam povrijeđena svime što je učinio, ali ni izbliza kao što me boljelo što je toliko nezainteresiran za djecu. Oni su silno patili, a ja sam nastojala dati im ljubavi i pozornosti koliko god sam znala i mogla. Bilo je dana kada sam ustajala s osmijehom na licu, ali često sam samu sebe počela preispitivati nije li Samir možda bio u pravu. Možda sam se stvarno zapustila, mislila sam i to toliko dugo sve dok tog jutra nisam otišla kod frizerke i odlučila drastično promijeniti izgled. A onda, odjednom se dogodila spoznaja da mi to nije potrebno, da sam hrabra, snažna i imam puno razloga za život.
Samouvjerenost mi je, unatoč svemu lošem što se dogodilo, značila puno više nego sam mogla i zamisliti. Nazvala sam fotografa i pozorno saslušala njegove namjere. Našli smo se još istog popodneva u njegovom studiju. Najprije je napravio nekoliko fotografija. Promatrao ih je neko vrijeme i rekao da je zadovoljan. Potom mi je ponudio ugovor o honorarnom poslu. Pročitala sam sve pojedinosti i potpisala ga. Potom me prepustio u ruke svojih suradnica. Jedna me je frizirala, druga našminkala, a treća mi pomagala s odijevanjem. Poslušno sam slijedila njegove upute, osmjehivala se i mrštila po njegovoj narudžbi. Zadržala sam se dosta dugo, a kad smo napokon završili sa snimanjem, bila sam iscrpljenija više nego od posla kojeg sam svakodnevno radila. Za iduće dane također smo dogovorili neka snimanja.
Nekoliko tjedana kasnije nosila sam modnu reviju. Djeca i moji roditelji sjedili su u publici i bodrili me. Manekenski hod bio je prilično zahtijevan, posebno na visokim potpeticama, ali sam ga nekako svladala. Iskreno, bila sam ponosna na samu sebe. Fotografije koje sam dobila za osobnu kolekciju bile su izvrsne. Dok sam ih promatrala, čak sam se i sama čudila svom izgledu. Šminka, odjeća i sve te sitne tajne svih zanata za uljepšavanje stvarno mogu napraviti čudo. Na fotografijama sam čak i samoj sebi djelovala poput glumica i svih onih ljepotica iz reklama. Naravno, sve što mi se dogodilo ne bi mi značilo ništa ako sve to Samir ne vidi. Nisam se jedino mogla domisliti načinu na koji da mu sve to stavim pod nos.
– Mama, moram ti nešto priznati – rekla mi je kći te večeri kad smo se vratili kući s modne revije. Srce mi se stegnulo. Nisam znala zašto, ali osjećala sam neki neopisiv strah koji mi je strujao tijelom.
– Draga moja, slobodno reci što te muči. Što god bilo, pomoći ću ti – privolila sam je da mi se povjeri.
– Danas sam iz tvog booka ukrala neke fotografije. Odnijela sam ih u tatin ured i ostavila ih njegovoj tajnici da mu preda kad dođe na posao – govorila je sa strahom, ne podižući pogled prema meni.
– Zašto si to učinila? – pitala sam glumeći ozbiljnost, iako mi je došlo da puknem od smijeha. Nestao je sav prvobitan strah. Privukla sam kći k sebi i izljubila je po kosi i licu. Ona i njezin brat bili su moji anđeli.
– Zato da vidi što je izgubio. Da sam se barem mogla pretvoriti u muhu, uletjeti u ured i vidjeti mu izraz lica kad vidi kakvu je ljepoticu ostavio govorila je. Moja osveta, tim činom kćeri, bila je izvršena. – Ne trebamo biti zli. Život ide dalje, moramo gledati u budućnost, zaboraviti sve što je bilo loše. Možemo mi to. Nas troje zajedno nepobjedivi smo, izdržljiviji nego što možemo zamisliti – ohrabrila sam i kći, ali i samu sebe.
Nekoliko dana kasnije rekla mi je da joj je otac rekao koliko se ponosio fotografijama koje mu je ostavila. Pozvao me na večeru, rekao da je prekinuo s ljubavnicom, predložio da se pomirimo i pokušamo ponovno. Kako li sam se samo radosno smijala na taj prijedlog! Osveta je bila moja…
Na poslu su svi saznali za moj honorarni poslić. Kad je katalog objavljen i kad su po raznim časopisima izašle moje fotografije, dobila sam još neke poslovne ponude. Sve sam ih redom odbila. Imala sam svoj kruh u rukama, djeca su bila uz mene, postigla sam da Samir shvati što je učinio. Bilo mi je dovoljno, nisam tražila više. Međutim, nekada i kada ne tražimo, kad je najmanje očekujemo, ljubav pokuca na vrata. Gospodin za čiju sam modnu kuću nosila reviju, pozvao me na večeru. Želio me je bolje upoznati. Dugo sam odbijala poziv. Jedne večeri na moj mobitel javila se kćer. Govorila sam joj o tom gospodinu i ona je u moje ime prihvatila poziv.
Bila sam ljutita što je to učinila, ali sam ipak otišla u restoran. Bila je to divna večer kakvu nikada ranije nisam doživjela. Gospodin je, poput mene, bio razveden čovjek. Imao je odraslu djecu koja su pošla svojim putevima. Rekao je, zaljubio se u mene na prvi pogled, rado bi učinio sve da mi postane životni suputnik. Pružila sam mu šansu. Nastavili smo se družiti, a ja sam uz njega postala česta posjetiteljica modnih događanja.
Samir se u međuvremenu družio s mladim ljubavnicama. S dvije je pokušao živjeti, ali ni jedna veza nije mu potrajala duže od nekoliko mjeseci. S djecom se rijetko viđao, ali uvijek im je savjetovao neka me nagovore da se pomirimo. Nakon svega što sam s njime prošla, nisam ni pomišljala da ponovno budemo zajedno. On je kod mene iskoristio svaku mogućnost. Radije bih umrla, nego se ponovno vezala za njega.
Posebno stoga, što sam u rastavljenom muškarcu, čija je životna priča prilično slična mojoj, pronašla pravu, iskrenu ljubav. Njemu, koji svaki dan viđa lijepa ženska tijela bez grama celulita, ne smetaju moje noge, struk, niti frizura kakvu nosim. On me naprosto voli takvu kakva sam.
Dok s ljutnjom razmišljam da me suprug ostavio zbog reklame i divnih žena koje se u njima pojavljuju, s druge sam pak strane zahvalna sudbini što mi je na put stavila čovjeka koji shvaća razliku između oku ugodnog i srcu voljenog. Jadni oni ljudi koji znaju gledati samo očima, njihov vidokrug je neznatan. Nama, koji život gledamo srcem, otvaraju se brojni vidici, čarobni predjeli koje ne može dotaknuti ni najdalekovidnije oko.
0 komentari:
Objavi komentar